walt

Lijepo je imati vrt negdje između betona i snaći se u kaosu naselja. Čovjek se navikne na sve, pa i novozagrebački urbanizam. Kad neboderi budu viši sadit ćemo tratinčice pod oblacima. Jedva čekam.

TRATINČICE

treba imati cvijeće
na sredini stola
barem sitnu vazu s tratinčicama

tražiš da ti masiram stopala
gledaš u šalicu s talogom kave

kuhinja je puna subotnjeg sunca
mi nećemo ništa poduzimati
osim sitnih praznovjerja

provlačiš ruke kroz kosu
Nešto mi se dogodilo s kosom, nisam željela to. Vidim tek sad na suncu.
kao da je sunce prolilo pomast

u naš balkonski vrt
s peršinom šafranom i cvijećem
slijeću vrapci
skakuću oko tegli
kljucaju pauke i kukčiće
s ograde
promatraju

ponor, je posvud
znamo da smo imali sreće
da je smislio gravitaciju
prije nas
da nismo odletjeli
čim nas je spustio na planetu

da nam je dao kanticu s vodom i upute za opstanak.

 

O medejinoj borbi s opakom bolešću sam već pisao na proljeće prošle godine, kada je u knjižnici u Dugavama predstavljena njena knjiga Čovječuljak me je posjetio. Novi povod je premijerno zagrebačko prikazivanje polusatnog filma na istu temu. Kako ne bih izmišljao toplu vodu, za uvod ću citirati rečeno proljetos.

"borbu sa zloćudnom bolešću, rakom dojke, borbu koja ne mora nužno biti bauk, gurnuta u šupu i skrivena, štoviše, borbu iz koje žena može izaći jača. Može se reći da je zloćudna bolest ovdje samo zajednički nazivnik za sve zloćudno što čovjeka tijekom života prati, a na njemu je samome kako će se prema tome postaviti, hoće li se zloćudnome prepustiti, ili ga pobijediti. Baš onako kako je to uspjelo medeji. Bilo je riječi o stresu, najvjerojatnijem uzročniku bolesti, nekolicini operacija, od kojih ni jedna nije mala i zanemariva, o liječnicima koji pacijentu mogu biti prijatelji iako se često smatra da su liječnicima pacijenti samo brojevi, i najvažnije, koliko je često ženama neugodna činjenica da imaju rak dojke, te istu ponekad skrivaju od okoline pa i najbližih, sve do trenutka kad je prekasno. Medejina namjera je da se knjigom motivira žene da se u što većem broju podvrgnu mamografiji, i da u slučaju pozitivnog nalaza prevladaju najvećeg protivnika – strah. Da i dalje nastave živjeti, jer živjeti, pozitivno živjeti, u ovom slučaju znači i preživjeti."

Iz filma doznajemo da rak dojke nije nešto što se šulja godinama, već stigne iznenada, te je redovita prevencija (samopregled, mamografija) vrlo važan faktor za život. Kažem za život, jer je opće mišljenje, što je potvrdila i medeja u filmu, da su pojmovi rak i onkologija u neku ruku sinonimi za umiranje. Naravno, takvo je mišljenje pogrešno. Jer unatoč operaciji uklanjanja raka, kemoterapiji, i novoj operaciji radi sprečavanja ponovne pojave raka, medeja je danas po riječima prijatelja, življa no ikada. Ljudi su različiti, ne reagira svatko na istu situaciju na isti način, no ne mogu ne primijetiti, da je pozitivan stav u takvoj vrsti borbe vrlo važan. I to ne samog pacijenta, već i okoline. Jer rak nije bolest koja nestaje u tjedan dana poput prehlade, već može trajati mjesecima, godinama, pa i cijeli život. Tada se i obitelj, i prijatelji, i poslodavci, moraju jasno postaviti. Oboljele žene su i dalje na prvom mjestu žene, majke, prijateljice i radnice, a ne primarno stigmatizirane. To razumije se, općenito vrijedi za sve teže bolesti. A malo tko od nas ne poznaje nekog u teškoj zdravstvenoj situaciji.

Iako je odnos drugih ljudi prema pacijentu najvažniji, ne treba zanemariti niti okruženje u kojemu se pacijent nalazi. Svjedoci smo da su bolnice često hladne i otuđene. Zato je medeja prihodom od prodaje knjige pomogla uljepšati odjel na kojem je i sama ležala. Ofarbati zidove u tople boje, dodati vazu s cvijećem, osobne crtice, slike, prekrivače s cvjetnim uzorkom možda izgleda nebitno, ali to bi se moglo usporediti sa situacijom kada liječnik pacijentu kaže toplu riječ, ili ga otpravi hladno kroz vrata. Vjerujem da se većina ljudi srela i sa time. Oboljelima treba pokazati da nam je stalo, pomoći im koliko možemo, i odnositi se prema njima kao prema živim ljudima, a ne onima koji čekaju najgore.

Ako se pitate kakve veze s rečenim ima čovječuljak u naslovu, slijedi odgovor i na to pitanje. Čovječuljak je prema medejinim riječima rak sam. S njime se na neki način sprijateljila, prihvatila ga kao i druge stvari u životu. Odlučila ga je ne ignorirati, prešutjeti. Odlučila je svoje iskustvo podijeliti s drugima, no kako knjiga nije duga, kontinuirano spominjanje riječi rak i karcinom moglo bi imati loš psihološki učinak (vidi gore rečeno u vezi sinonima za smrt). Zato je kvržicu na dojci preobličila u čovječuljka, koji ju je srećom napustio.  

Mogao bih pisati i o broju posjetitelja, atmosferi prije i poslije projekcije, blogerima, usputnim razgovorima. To bi ipak bili nevažni statistički podaci. Oni važni kažu da u Europi godišnje od raka dojke umre 130 000 žena. Broj oboljelih je u porastu, a na 100 žena bolest pogađa i jednog muškarca. Zato ponavljam – samopregled, mamografija. Spriječite, a kada se pojavi na vrijeme liječite. Rima umjesto uobičajene pjesme za kraj.

Ako ikada rasječete dovoljno prašume i pronađete izgubljeni grad, nemojte zaboraviti ponijeti fotoaparat. Djeca brzo rastu i Bog zna kud će odlutati. Lijepo je imati uspomene.

Let u Ande

naši umovi izgrađuju kokoške

šarene za let u Ande

dlanovima kada pokriješ lice

ulaziš u osobni raketoplan

kada sklopiš kapke

iza zjenica rastvori se

svemir sam

i ništa ti ne stoji na putu

te sekunde za kuhinjskim stolom

dok djeca ne zaklikću

da hoće i mlijeka i marmelade i

da, svemir sav

Da bi ste uživali u snježnim radostima, ne morate biti Bjelolaščanin. Možete skoknuti do Utrina i napraviti snjegovića, a onda se vratiti doma i napraviti red u spavaćoj sobi.

UREDNOST

Krasi me poremećaj
kompulzivne urednosti.

Nju to zabavlja
jer nije ništa opasno.

Razbacuje rublje po sobi
čarapice gaćice i grudnjake.
 
Moje ladice ne dira

nije zanimljivo promatrati muškarca
koji sprema svoje gaće.

Zatim me pozove
Daj dođi malo, trebam te nešto.

ja dođem

ona sjedi na krevetu

i moram ući
jednostavno moram ući

ona ustaje s kreveta

ja skupljam grudnjake
njih 20 u lijevu ruku
desnom ih lijepo slažem na mjesto

ona s vrata promatra
kako njen Gricko
žustro sređuje svoje kućište.

 

Jedna od uzaludnih zanimacija kojom se povremeno bavim je i opsesivno fotografiranje Zagreba. Ne Zagrepčana i događaja, nego urbanog tkiva grada. Kako je Zagreb površinom poprilično velik, na obilazak i fotografiranje treba potrošiti dosta vremena. Na sreću, nije Zagreb sav beton i čelik i staklo i guma i smeće i tako dalje, već se može naletjeti i na kakav pitoreskni prizor - Mamuticu, najveću stambenu zgradu u Hrvatskoj, a moguće i šire, usred polja mladog žita. No ni Mamutica u žitu ne može proći bez poezije, naravno.

FRANCUSKA SALATA

Sreća je francuska salata
ako volite grašak i majonezu
kompulzivno sjeckanje krastavaca.

Zaboravila sam celer. Skočiš mi po to?

ne bunim se
navlačim hlače cipele jaknu rukavice kišobran i izlazim
znajući koliki su sve sastojci potrebni.
 

Mjesto i vrijeme radnje: Jazz club, Gundulićeva 11, 14. 01. 2010., 21:00h

Akteri: vidjeti niže u drugom odlomku

Za sve one koji ne znaju, dolazak sat vremena prije nastupa nije namijenjen uvježbavanju programa ili zadnjim dogovorima. Namijenjen je zauzimanju stola što bliže pozornici, kako bi oni koji nastupaju, u ovom slučaju pjesnici, mogli što lakše, poput malog krda, zamijeniti mjesta u publici mjestima pred publikom. U protivnom ćete se morati snalaziti po principu «kako koji mili moji» budući da je podrum Jazz Cluba namijenjen ugodnom smještaju do 50 ljudi, a glavna dvorana uz šank komotno ih može primiti jedva tridesetak. Prostor je sličan svim zagrebačkim podrumima prenamijenjenim u klub za živo izvođenje glazbe ili riječi. Očekivano slabo osvijetljen i zadimljen, no takva se atmosfera i traži. Kome se sviđa dođe, kome ne, ostaje vani, i tu nema mjesta gunđanju.

Gradom u pravilu lunjam biciklom iz dva razloga. Jedan je mogućnost tempiranja dolaska na mjesto dogovora točno u minutu, a drugi sloboda kretanja uopće, te sloboda od javnog prijevoza. Ne smetaju mi grabe, uske uličice, stepenice, ili gradski inventar bilo koje vrste, ne ovisim o noćnim linijama. I ovaj put sam bio točan, sat vremena ranije, 20:00. Dočekao me samo stariji kolega Milan Ilić, no tek što sam sjeo, redom su stizali: Vanja Jambrović, Fikret Cacan, Nela Milijić, Neva Lukić i gospođa Silva ravno iz Osijeka. Da, to se zove upornost, stići iz Osijeka samo radi čitanja dvije pjesme. Anđelka Korčulanić nije mogla doći, pa je njenu pjesmu pročitala Iva Tarle.

Pred početak su stigle i tonkica-palonkica, deumina i uzorita. Zahvaljujem im na podršci, a za one koji ih osobno ne poznaju dodajem par crtica o karakternim osobinama. Tonkica - okretna i druželjubiva, s ovratnikom od bijelog umjetnog krzna i vječno nasmijana. U par sekundi se ugurala do Vanje i započela razgovor najboljih prijateljica (a nikad prije se nisu vidjele). Deumina - neočekivano zainteresirana za pjesniče uratke, kao kad malo dijete prvi puta ugleda psa, i ostane očarano. Voli Amaro i bliska je s Ljubljanom. A uzorita? Uobičajeno nesuzdržana s fotoaparatom u ruci. Šteta ju je ne poznavati.

Sam nastup prošao je otprilike kako je i zamišljen na probi u utorak.

Prvi dio (prvo malo krdo pjesnika napušta stol pred pozornicom i posjedava u stolce na pozornici), o Zagrebu:

Milan Ilić – Moj Grad (polako, rimovano)

Nela Milijić – Tako pulsira grad (razigrano)

Neva Lukić – Mjesečeva sonata (angažirano, opominjajući)

Bruno Glavič – Tramvajska religija (pjevajući)

Milan Ilić – Zagrebačka ljubavna balada (sjetno, životno)

Nela Milijić – Mimo Špice (razigranije)

Bruno Glavič – Matador (kratko, pjesma s fotografskim motivom)

Neva Lukić – U izložbi Munira Vejzovića (osobno o gradu u gradu)

Pauza od možda pola sata, mrvicu preduga, vjerojatno kako se program ne bi sažeo u petnaestak minuta čitanja petnaestak pjesama.

Drugi dio (drugo malo krdo pjesnika napušta stol pred pozornicom i posjedava u stolce na pozornici), motivi iz drugih gradova:

Fikret Cacan- Zadarski sveci (zavodnički, polako)

Silva – Gdje su naši drvoredi (biti ili ne biti o građevinarstvu)

Nela Milijić – Nekoliko zagrebačkih i jedna fjumenska (tužaljka nad otuđenošću)

Silva – još jedna o Osijeku, po izboru autorice (tu se pak ničeg ne sjećam)

Vanja Jambrović – Vrijeme utvrđivanja odnosa (hladno)

Fikret Cacan – Moskva (slavuj u Moskvi)

Vanja Jambrović – Toliko toga u beskonačnom pokušaju ljubavi (hladnije)

Nela Milijić – Cordoba (nejasna ljubav)

i Anđelka Korčulanić – Adieu mon Paris (u interpretaciji Ive Tarle)

Nikada nisam bila u Parizu,

tek više puta na de Gaulle-u

čekajući u tranzitu po nekoliko dugih sati,

ali uistinu uvijek prekratko

čak i za kurtoaznu posjetu Mona Lisi.

Svaki put ono poetsko u meni

poželjelo je ostati, vidjeti je

i usporediti zagonetnost naših osmjeha,

provesti jutro u šetnji Elizejskom poljanom

u lovu na snene poglede muškaraca,

ručati gurmanski polako uz stare šansone,

a ljubav voditi popodne

iza prozora s razgrnutim zavjesama

odjevena vrlo prozračno

u Chanel 5 i ništa više

pa onda dočekati pariško plavu večer

u kavani uz Senu ispijajući konjak

s bedrom uz bedro novopečenog ljubavnika.

Bilo bi za očekivati od mene

da u takvoj prigodi poteku i stihovi,

ali od pjesme ništa

jer ja zapravo nikad nisam ni bila u Parizu,

tek više puta na de Gaulle-u

čekajući u tranzitu po nekoliko dugih sati.

Adieu mon Paris, adieu…

Posljednju pjesmu sam odlučio objaviti, jer mi se čini da će se blogerima koji inače posjećuju moj blog najviše sviđati. Inače, Iva Tarle je organizatorica Poetry Jama, iz Udruge Jazzart. Sve pjesme osim mojih (jer da nije moguće uhvatiti ritam) imale su i diskretnu Lukinu pratnju na gitari, a za zvuk se pobrinula Maja Savić.

Nakon svega, malo druženja s autorima i gostima, a zatim sam s blogericama završio u obližnjem Verdiju na kakvih sat i pol razgovora o svemu i svačemu, a najviše babunu (to ja tak, trača se onoga koga nema). Znam da si bio rastrgan između pitanja, da li doći ili ne doći. Ali ako se mogao pojaviti jedan crnac, jedan čupavac, jedan napasnik, i sva sila drugih prikaza, mogao si se i ti.

Ukupna ocjena? Četiri minus. Ništa spektakularno (to će babunu biti opravdanje, uz činjenicu da mi roba i nakon provjetravanja nosi tanku nit duhanskog dima), no uz podrumsko-klupsku atmosferu, dobre izvedbe autora, Ivin trud, i razumije se, pečat triju blogerica, četvorka je sasvim opravdana. Mogao sam napisati opširnije i preciznije (što sam uzoritoj i obećao), no tko bi sve to čitao, jelda?

ćelavac u žutom haljetku
okupirao je stanicu
dijeleći letke kao ćevape

... stvarnost je veo
kojim civilizacije izrastaju
prekrivajući vrijednosti...

pokazuje pritom na neku tablicu
na ekološkom papiru
iz koje se razabire
da je njegov bog bio i ostao
dobar obmanjivač

... stvarnost je privid i obmana
domovina čestica za nebrojena stanja...

ja se ne mogu načuditi
savršenoj artikulaciji
savršenom tonu glasa
bez zastajkivanja
pogled mu je čvrst i siguran

... duh položen u tebe mora se promijeniti
ti se moraš promijeniti
ti nisi dovršeno biće...

tko zna što bi bilo da šestica nije stigla na vrijeme

E pa neće biti most i kos i toranj, nego ćelavac u žutom haljetku. Druga proba večeras je prošla dobro (zbog toga ovoliko nisam bio na internetu u zadnja dva mjeseca) unatoč pritisku tri atmosfere duhanskog dima. Osim ove gore, pročitat ću još jednu kraću pjesmu, no ta nije toliko zanimljiva. Ako se pojavite imat ćete priliku vidjeti waltov ultimativni trijumf i ultimativnu sramotu odjednom. Naime boldani italik tekst ću ni više ni manje nego otpjevati kako to rade najbolja grla hrvatske katoličke crkve. Vjerujte, ni Bozanić na ranonedjeljnoj misi mi nije ravan. Babun, ovo nikako ne smiješ propustiti - imaš priliku ponijeti fotoaparat, snimiti video i cijelu stvar prebaciti na youtube, i uz malo sreće tvoj brojač posjeta će skočiti u nebesa jer ću postati popularniji od Severine, te ćeš se moći pohvaliti statističkim podatkom kakav nije polučila ni famozna Lana Josipović. Ako te ovo ne privuče, onda definitivno ni 12 playbojevih zečica ne bi imalo nikakve šanse. Svim posjetiteljima se ispričavam što post koristim za internu prepisku s babunom, no on je to zaslužio, pa ipak me pošteno izreklamirao.

Prema tome - 14.1.2010. Jazz club, Gundulićeva 11, Zg, 21:00, 20 kn ulaz
 

jurim na biciklu savskim nasipom
smjer zapad sjevernom stranom
krivulja nasipa cilj smjenjuje:
stambena četvrt potleušice privatna klinika most

pod lukom Most slobode među žbice
gurne metalni prut i tresnem
u šljunčanu stazu koji ti je vrag most?
razbijem nos

sleti s lampe kirurg kos
odi tu do televizijskog tornja
uzme antenu i metne longetu

a tako! most i kos i toranj u dosluhu!
nemam ni kune most i kos i toranj
ostanem bez bicikla

 

Ako dođete u četvrtak, 14.1. u 21:00 u Gundulićevu 11 u Jazz club (jako puno U jelda, morao sam poradit na sintaksi), možda čujete kak ovo zvuči uživo i uz poneki rekvizit. Doduše, već sam propustio prvu probu koja se održala u subotu zbog mog poslovično rijetkog spajanja na internet, zbog čega nisam vidio mail. Uzorita će me prebit suncokretom zbog toga, a babun sigurno pronaći neku vezu s nečim kao i sa izborima. Nego, babun, moraš doći, jer je vrijeme da se kulturno prosvijetliš. Onaj tvoj "hrvatska sva u crvenom" plakat je sjajan (upravo ono što bandić nije imao, i vjerojatno je zato i i zgubio izbore!), pa je očito da u tebi čuči umjetnički duh. Bez pardona, ispričnica i iznenadnih zubobolja, nisi išao na kareraza, nisi bio u botaničkom, nisi došao na nasip gledati skulpture, e pa dosta s tim! Nadam se samo da ću ja u četvrtak biti u navedenom teminu na navedenoj lokaciji jer ja i internet i mobitel smo kao ja i avatar 3D - jednostavno nije to to. A ako slučajno ne dođem - znam da moram, ali baš moram doći - uzorita me neće prebiti nego ubiti onim svojim 560 mm sonyem. Znači, vidimo se (uzorita, savjetujem da isto učiniš babunu ako se ne pojavi).

Igrom okolnosti, večeras sam bio na koncertu Jose Carrerasa i njegovih gostiju koji je organiziran u humanitarnu svrhu KORAK U ŽIVOT kojom se stipendiranjem u školovanju pomaže djecu bez roditeljske skrbi, smještenu u dječje domove ili udomiteljske obitelji. Razlog koncertu i izvedba su međutim jedno, a uvjeti nešto sasvim drugo. Za prvo izvođači zaslužuju pohvalu, za drugo organizatori pokudu. Koliko god se pokušavalo Arenu nahvaliti iz ovih ili onih razloga, najviše arhitektonskih i sportskih, ta dvorana jednostavno nije napravljena za koncerte klasične glazbe. Zvučnost je loša, toliko da je koncert na trenutke zvučao kao slab radijski prijem. Onaj tko sluša klasiku na stereo uređaju, ili odlazi na koncerte u manjim dvoranama gdje se čuje  glazba koja je živa, a ne dolazi iz zvučnika udaljenog 50 metara, ne može biti zadovoljan. Šteta što  umijeće Jose Carrerasa i Celine Byrne u Areni ne može doći do izražaja. Prilično je iritantan i zvuk rada ventilacijskog sustava koji se čuje između arija, a i gledatelji koji prilikom fotografiranja koriste bljeskalicu, očito ne znajući da je domet iste na kompaktnim fotoaparatima svega nekoliko metara i sve što može osvijetliti jesu glave ljudi u prednjim redovima, a nikako orkestar na pozornici udaljenoj nekoliko desetaka metara. Šteta i što je ovaj humanitarni koncert odrađen tako što je 90% ulaznica podijeljeno, bez obzira na tvrdnje o "odličnoj prodaji", kako bi se napunila preglomazna Arena. I sam sam dobio ulaznicu, a i ljudi s kojima sam razgovarao. Cijena ulaznica je bila od 100 do 800 kn što je za prosječnog Hrvata ipak malo previše, barem za ovakav, organizacijski gledano više revijalno-zabavni događaj. Tako većina slušatelja nije neposredno participirala u samoj akciji, već samo posreno kao porezni obveznici iz čijeg je džepa velik dio sredstava osiguran. Ulaznice su morale biti znatno jeftinije, kako bi ljudi sa pedesetak kuna pridonijeli, a sponzorska sredstva bi na račun sjela i ovako i onako.

S glazbene strane pozitivno je što je velik broj ljudi imao prilike čuti Carrerasa uživo, no na žalost u sasvim lošim uvjetima. Arena je dobra za događaje poput rukometnih utakmica, koncerata Severine ili Lepe Brene, te Sajam beba. Carrerasu i Byrne treba primjereniji prostor. S humanitarne strane dobro je da je koncert održan, no šteta što je velika većina ulaznica podijeljena, umjesto da su prodavane po makar simboličnoj cijeni, jer simbolični iznos i jest ono što se od građana traži. Kako će u medijima sam koncert biti nahvaljen bojim se potpuno nekritički, osjetio sam potrebu da napišem nešto i o drugoj strani medalje.
 

      Ako muku mučite s niskim temperaturama, preporučujem najnoviji model azerbajdžanske prijenosne grijalice. Vjerovali ili ne, radi na 4 AAA baterije! U Iranu je već pravi hit, a ovakve reklame vrište s jumbo plakata uzduž i poprijeko teheranskih prometnica. Zainteresirani se mogu javiti generalnom zastupniku za Hrvatsku - waltu.

      Osim kruha, i malo igre. Pjesma za sve one koji misle da nešto znaju o nogometu. Ili o babunima.

dobri dečki babuni

na vrata mi je pozvonio debeli viličar s kontejnerom

potpišite ovdje molim

mislio sam da će biti onaj crveni s pošiljkom gumenih

bombona u obliku životinjskog carstva

ali je došlo do strašne zabune na carini

pa su mi poslali plavi s deset tona živih babuna

i kaj da ja radim s vama dečki?

ajmo na nogomet!

nogomet? vani je snijeg

budemo uzeli narančastu loptu, bombonček

babuni su se pokazali kao spretna ekipa

u dobroj kondiciji i s istančanim osjećajem za zadnji pas

odi ti mali, budem te prodao u dinamo

transfer smo podijelili pošteno kako priliči

ugovornim odnosima između ljudi i životinja:

devedeset devet prema jedan

svoj sam dio iskoristio za otvaranje salona

brzih automobila i dugih teleobjektiva

kakvi su potrebni lovcima na talente

babuni su svojim postotkom kultivirali

nigerijska naftna polja u savanu i prašumu

(čudo jedno što se sve da s novcem)

sljedeći tjedan opet debeli viljuškar s kontejnerom

potpišite ovdje molim

bombonček za menadžera mene:

Mercedes 505 s crtom